“Zero waste” (koncept bez otpada) je strategija oponašanja prirode koja ne poznaje smeće – sve se reciklira u kružnom toku materije i energije. Problemi odlagališta, spalionica i MBO, ne očituju se isključivo štetnim utjecajem na okoliš i zdravlje ljudi, već samim metodama gospodarenja otpadom i smećem koji nije ekološki i ekonomski održiv, kako se uništavaju neobnovljivi resursi koji su već sada oskudni. Sve veći broj ljudi želi da ima sve više i više bez obzira na cijenu takvog “napretka”, koje nam nameće konzumerizam zasnovan na visokom profitu, jednostavnom i jeftinom proizvodnjom. U borbi za dominaciju nad sirovinama i energijom otvaraju se krizna žarišta i vode ratovi.
“Zero waste” primjeri u svijetu
U vrijeme pisanja članka 23 grada su službeno usvojila “zero waste” strategiju. Kao prekooceanski primjer možemo uzeti grad Canberra u Australiji koji ima otprilike 320.000 stanovnika te reciklira 70% otpada, grad San Jose u Kaliforniji (SAD) s otprilike 950.000 stanovnika reciklira više od 65% otpada, Edmonton u Kanadi s otprilike 700.000 stanovnika trenutno reciklira otprilike 60%, no u budućnosti planira povećati taj postotak. zajedničko je tim gradovima da su već u startu kao cilj odabrali “zero waste”sustav.
EU hijerarhija gospodarenja otpadom
Više od 1500 općina u Italiji danas reciklira preko 50% otpada. Kako bi predstavili odnos količine prema broju stanovnika možemo navesti da regija Veneto koja broji više od 4 milijuna ljudi i reciklira više od 50% svog otpada. Treviso sa svojih 83 tisuće stanovnika je 2007. godine odvojeno prikupljala više od 70% svog otpada. Gradovi koji prednjače u ovom trenutku su Novara (71%) sa 101.000 stanovnika i Salerno sa 148.000 ljudi koji odvojeno prikupljaju 70% otpada. Također je iz “Napuljske krize” vidljivo i koliko je sjever razvijeniji naspram južnih dijelova Italije. 2011. godine u Briselu (Bruxelles) održan sastanak nevladinih organizacija na temu definiranja kriterija i ciljeva za gradove koji žele dostići cilj od nula otpada. Količina koja se predlaže kao cilj je maksimalnih 10 kilograma otpada godišnje po stanovniku. Kao prelazni cilj koristi se smanjenje količina otpada za 75% do 2015. godine. Jedna od važnijih kriterija za dobivanje statusa “zero waste” zajednice jest prekid svih odnosa i oslanjanja na spaljivanje otpada kao načina zbrinjavanja otpada. Škotska je 2009. godine usvojila “zero waste” strategiju koja uključuje i spaljivanje otpada za odvojeno prikupljanje. Takva se strategija ne bi smjela zvati “zero waste” strategija budući da se ni približno ne dotiče temeljnih ciljeva originalne ideje. Kada su škotski aktivisti upozoravalisvoje političare kako predložena strategija nije “zero waste”, Škotska se vlada pravdala kako je to zapravo “zero waste” na odlagalištima.
Navedena “nula” u “zero waste” konceptu gospodarenja otpadom u svijetu nije postignuta, već ona predstvalja vizionarski cilj kojemu se treba težiti. U južnim i jugoistočnim regijama Europe već danas postoje gradovi i upravna područja koja su količine smeća koje se deponiralo umanjili za 10 – 40%. Gradu Rijeci i Hrvatskoj najbliža regija koja teži k cilju “zero waste” koncepta jest otok Krk koji prema javno dostupnim informacijama za 2011. Godinu odvojeno prikuplja 35% svog otpada.(www.marinscina.com)
Hrvatskoj je potrebna kružna ekonomija
Europska komisija je u prosincu 2015. godine predložila izlaz iz ekonomske krize kružnom ekonomijom što je u skladu sa kružnim prirodnim ciklusima. Naime u prirodi sve kruži od makro do mikro svijeta. Tijek života na Zemlji teče u krugovima. Zemlja je okrugla i kruži oko Sunca i oko svoje osi, kruže voda, zrak, morske struje, život biljaka, životinja, ljudi… Iz sjemenke niče biljka, plod daje sjemnku iz koje raste nova biljka, a mrtva bilka postaje humus i hrani novu biljku. Na isti način se odvija život životinja i ljudi. Na mjestu gdje se prekine krug, prekida se život. Smeće ne kruži. Ono se gomila i truje vodu, zrak tlo, biljke, životinje i ljude. Biljke i životinje ne stvaraju smeće već od njih nastaje otpad koji se u prirodi reciklira i ugrađuje kao hrana u novi život. Samo čovjek može stvoriti smeće od otpada, a u suvremenom svijetu čovjek stvara gomile, brda smeća koja ozbiljno ugrožavaju život. Gomilanje smeća je počelo upotrebom prvih kanti za smeće kada su ljudi počeli u istu kantu bacati sve ono što su prije sami reciklirali i ponovno koristili. Kružna ekonomija je bazirana upravo na smanjivanju količine smeća odvojenim prikupljanjem otpada na mjestu nastanka i recikliranjem tako prikupljenog otpada. Svi dosadašnji pokušaji rješavanja ekonimske krize linearnom ekonomijom koja podrazumjeva neprestani rast (prizvodnje, potrošnje, poreza, kamata, inflacije, suficita, deficita, globalizacije itd) nisu dali izlaz iz krize. Rezultat takvog ponašanja su sve veće ekonomske razlike, sve više bogatstva se koncentrira u rukama manjine bogatih na račun velike večine siromašnih, smanjivanje radnih mjesta, ukidanje ljudskih prava kao posljedice siromaštva, ratovi, migracije ljudi itd. Zato se treba vratiti kružnoj ekonomiji koja će poštivati prirodne cikluse.
Neodrživo je promovirati potrošnju dok nismo riješili problem zbrinjavanja otpada. Jednostavno, linearna ekonomija koja je dominantna kod nas je neodrživa. Za razliku od linearne, cirkularna ekonomija sve vraća u proizvodni proces. Svako recikliranje ili kompostiranje je korak prema održivosti naše planete. Europska unija nas u Direktivi 1999/31/EZ obvezuje na odvajanje otpada. Morali bismo do kraja ove godine 50% manje biootpada odvojiti na odlagalište, a do 2020. čak 75% manje biootpada odvojiti na odlagalište. Prema današnjim statistikama koje govore da se na razini Splitsko-dalmatinske županije izdvaja tek nešto više od jedan posto, a sam grad Split tek 10%, jasno je ćemo ubrzo plaćati penale poput Italije ili Poljske. Ukoliko dođe do penala, to bi primjerice za Splitsko-dalmatinsku županiju iznosilo oko 47.400 kuna mjesečno na ukupnu količinu otpada koja odloži godišnje, odnosno 207.970 tona.
Jednostavno, moramo početi ulagati u kompostane, te početi reducirati količinu otpada inteligentnom proizvodnjom, kupnjom i potrošnjom. Neki se proizvodi mogu redizajnirati kako bi se spriječio nastanak otpada koji se više ne može reciklirati. Nema ekonomske isplativosti kod spaljivanja otpada. Kao dobar primjer može se navesti talijanski Treviso koji je u samo nekoliko godina odvajanje otpada sveo na 90% od ukupne količine i to za područje od 500 tisuća ljudi.
