INTERVJU S PROF. DR. SC. GORANOM DODIGOM POVODOM 50 GODINA OD HRVATSKOG PROLJEĆA!

Goran Dodig, inicijator studentskog štrajka: Vrijedilo je robijati, nije mi žao!

FAS/ FACTUM
IVO ČAGALJ/ PIXSELL

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

     Prof. dr. Goran Dodig, ugledni hrvatski psihijatar i saborski zastupnik, bio je jedan od lidera studentskog pokreta 1971. godine, inicijator studentskog štrajka i politički zatvorenik. Dragovoljac je Domovinskog rata, više puta odlikovan. Bio je ravnatelj KBC-a Split u ratnim vremenima, dugogodišnji predstojnik Klinike za psihijatriju i pročelnik Katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Splitu, čiji je redoviti profesor. Ovo je najopsežniji intervju koji je dao o turbulentnim zbivanjima 1971. i torturi kroz koju je prošao nakon njih, o danima i godinama koji su mu zauvijek obilježili život.

Bili ste jedan od vođa studentskog pokreta 1971. godine. Na vašu se inicijativu održao i studentski štrajk. Opišite mi to vrijeme. Osim sa svojim cimerom, Draženom Budišom, s kime ste se družili, o čemu ste razgovarali i što ste željeli postići?
     Hrvatski nacionalni pokret 1971. nazvan od sudionika Hrvatsko proljeće te Drugi hrvatski preporod, dok su ga tadašnje komunističke vlasti nazvale Masovni pokret skraćeno Maspok, svoj vrhunac i završetak imao je u štrajku hrvatskih studenata, koji je proglašen 22. studenoga, a završio je 3. prosinca 1971. godine. Moram reći da se nisam nikada želio nazivati studentskim vođom jer se nisam tako doživljavao. Znao sam da je Dražen Budiša bio znatno više u politici, sa svim svojim karakteristikama bio je vođa više nego što sam to bio ja. Ne pokušavam, dakako, ni umanjiti ni uveličati svoju ulogu u studentskim zbivanjima.
     Kad sam došao na studij u Zagreb upoznao sam brojne mlade ljude koji su došli iz različitih krajeva i bio s njima u dobrim odnosima, bilo je osim mojih Dalmatinaca, i Hercegovaca, Slavonaca, Ličana i drugih ponosnih i časnih domoljuba koji su voljeli rodnu grudu. Širili su se i moji vidici. Volio sam život i pjesmu. Pjevala se Vila Velebita, Marjane, Marjane i brojne druge dalmatinske, slavonske… Naravno, zavolio sam Zagreb. Upoznao sam brojne intelektualce, provodio vrijeme s ljudima okupljenima oko časopisa Encyclopaedia moderna, slušao Ivana Supeka, Vladimira Devidea…
     Upoznao sam i Ivana Zvonimira Čička, koji 21. prosinca 1970. postaje studentski prorektor Zagrebačkog sveučilišta. Taj izbor izaziva pravu lavinu reakcija. Događaju se burni studentski skupovi, rasprave na Sveučilištu. Tada i ja odlučujem govoriti na Medicinskom fakultetu. Tek što sam izgovorio: „Ima dana da me sram što sam čovjek“, pokušali su me ušutkati isključivši mi mikrofon, a profesor Škrbić rekao mi je da ćemo razgovarati preko nišana. Potom, 27. ožujka u velikoj dvorani Studentskog centra održan je zbor studenata više zagrebačkih fakulteta, studentskih domova i zavičajnih društava. Među ostalima govorio sam i ja.

Sjećate li se toga govora?
     Dobro ga pamtim. „Generacija smo koja nije opterećena poviješću, niti će bilo kome dopustiti da joj pripisuje grijehe prošlosti. Nikome nećemo dopustiti da nas etiketira, niti da nas vještim insinuacijama skrene sa pravog kolosijeka. Mi imamo pravo na politički čin bez obzira što nas je jedan veliki broj izvan Sveza komunista. Ne samo da imamo pravo na politički čin nego smo dužni spram nacije i naroda da učinimo sve što je u našoj moći. Mi ne smijemo ostati pasivni promatrači društvenih previranja u trenutku kada se najveći dio našeg biološkog i intelektualnog potencijala nalazi po zemljama zapadne Europe i Australije, kada naš krvavo zarađen novac plovi rijekom bez povratka. Zar smijemo šutjeti kada smo u situaciji da nam čitava područja ostaju pusta, primjerice otoci, kada znamo da nam je veliki dio našeg lijepog Jadrana u upravo podčinjenim odnosima spram moćnih i privilegiranih reeksportera. Zar mi nismo investicija našeg radnog čovjeka, zar mu nije dosta školovanja kadrova za zapadnu Europu, zar nije naša dužnost tom našem radniku početi taj dug vraćati? Naša je obveza našem čovjeku osigurati bolje sutra. Mi smo obvezatni spram povijesti i budućnosti zvoniti na uzbunu kada znamo da nas više umire nego se rađa. Zar smijemo ostati nijemi i onda kada naš čovjek počinje gubiti svoja najelementarnija obilježja, kao što su jezik i nacionalna kultura? Zar ćemo dopustiti da nam i dalje našu sudbinu kroje stravični ostaci prošlosti kojih još ima dosta?!“

Kako su zbivanja dalje tekla?
     Godišnja skupština Saveza studenata Zagreba održana je 4. travnja. Izabrano je novo predsjedništvo, za predsjednika predsjedništva Saveza studenata Zagreba izabran je Dražen Budiša, a ja sam izabran za potpredsjednika. Prve nevolje u Hrvatskoj započele su ujesen 1971. kada je Vladimir Bakarić na sastanku komunističkog vodstva Hrvatske napao Maticu hrvatsku, Sveučilište i tisak, kojem je prigovorio da će hrvatsku posvađati s cijelom Jugoslavijom. U takvim okolnostima hrvatski sveučilištarci su na zboru 29. listopada, održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, raspravljali o amandmanima na Ustav SR Hrvatske. Na zboru je bilo oko 1000 studenata, a Dražen Budiša predložio je da se odbaci nacrt ustavnih amandmana i podržao prijedlog Hrvoja Šošića da Hrvatska zatraži primanje u članstvo Ujedinjenih naroda.

Kada ste predložili studentski štrajk i koji su bili vaši zahtjevi?
     U kinodvorani Studentskog centra 22. studenog 1971. održan je taj povijesni zbor na kojem je sudjelovalo oko
tri tisuće studenata i gostiju. Naš je cilj bio poboljšanje položaja Hrvatske unutar Jugoslavije. Tražili smo promjenu deviznog režima jer smo smatrali da će to poboljšati položaj radnika. Dali smo punu podršku hrvatskom političkom vodstvu, tražili smo da se uklone protivnici reformskih kretanja i da se obranimo od njihovih napada. Usvojeno je 11 zaključaka. Tada sam štrajk proglasio riječima: „Studenti se trebaju solidarizirati s radnicima. Potrebno je stoga na Hrvatskom sveučilištu u znak solidarnosti obustaviti rad.“
     Smatrali smo da dajemo svoj doprinos boljitku života u Hrvatskoj i vjerovali hrvatskom političkom vodstvu na čelu s Mikom Tripalom. Nadali smo se pomacima nabolje jer nismo imali namjeru išta rušiti, već graditi bolji život i položaj unutar postojećeg sistema i države. Vrlo brzo saznali smo koliko smo se prevarili. Bez obzira na sve pritiske, štrajk je održan do 3. prosinca 1971. godine.

Kako komentirate kapitulantski odnos hrvatskog rukovodstva u Karađorđevu? Kako ste se vi tada osjećali?
     Ne znam što je hrvatsko rukovodstvo u Karađorđevu moglo kad je sjednica Predsjedništva CK SKJ i sazvana da bi se pokret slomio. Štrajk smo okončali, znao sam da je sve gotovo i da će početi represija. Kakvi će biti razmjeri i posljedice te represije, nisam mogao znati.

Uhićeni ste rano ujutro 12. prosinca 1971., pod kojim okolnostima?
     Policija nas je stalno pratila. Na Zrinjevcu, ispred apoteke, između 8 i 9 sati navečer 11. prosinca milicionari su zaustavili automobil u kojem smo bili Dražen Budiša i ja. Budišu su odmah uhitili. Popratio je to riječima „aj ča“, što je otprilike značilo „ gotovo je, što je bilo, bilo je“. Po mene su došli oko 2 sata u noći, čim sam ušao u stan. Milicionar koji me u stanici čuvao provocirao me govoreći da što se mi studenti bunimo kad oni nama daju ugljen, a mi njima devize. Nisam uopće reagirao. Razmišljao sam kako bih pobjegao, međutim vidio sam milicionare s automatskim puškama i znao sam da bi pucali u mene da sam pokušao bježati. Čičak je uhićen oko podneva kad je sam došao u policijsku stanicu vidjeti što se događa. Nakon toga počele su demonstracije, a u dva dana koliko su trajale uhićeno je mnogo studenata.

Gdje ste bili u satima između Budišina i svoga uhićenja? Jeste li uspjeli doći do nekih važnih ljudi?
     Ne, nitko me nije primo. Sa mnom je bio Jerko Đerek. Kucali smo na vrata Matku Bradariću i rektoru Ivanu Supeku, ali vrata su ostala zatvorena.

Za što su vas optužili i koliko dugo ste bili na robiji?
     Najprije sam bio u istražnom zatvoru u Petrinjskoj. Upečatljivo mi je bilo nekoliko susreta na hodniku s dr. Franjom Tuđmanom. Držao se dostojanstveno, upamtio sam da je bio mršav, u modrom odijelu. Tko bi i pomislio da će naši susreti nakon dva desetljeća biti u sasvim drugim okolnostima.
     Suđenje je započelo Čičku, Budiši, Paradžiku i meni u kolovozu 1972. godine. Okarakterizirani smo kao „kontrarevolucionarna zavjerenička grupa koja je pokrenula niz akcija radi osvajanja vlasti i ostvarenja kontrarevolucionarnih ciljeva masovnog pokreta i preporoda Hrvatske“. Naravno da ništa od toga nije bilo istina, bio je to klasičan montirani proces za koji nisu imali valjanih dokaza. Ja sam osuđen na godinu dana zatvora. Uvijek sam se pitao zašto sam od nas četvorice ja dobio najmanju kaznu. Nedavno sam doznao da se za mene zauzela poznata političarka, sudionica antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu Anka Berus, naša Splićanka. Volio bih biti siguran da je to istina.

Kakva je bila uloga Žarka Puhovskog, koji je bio svjedok optužbe? Je li vam njegovo svjedočenje odmoglo ili pomoglo?
     O Puhovskom ne želim više govoriti. Rekao sam već da je njegova uloga svjedoka za nas bila negativna.

Kako je na položaj u kojem ste bili reagirao vaš otac, s obzirom na to da je bio u partizanima?
     Bilo je to teško vrijeme i za moga oca. Kad me došao posjetiti u zatvor, pitao me samo jesam li imao posla s ustašama. Rekao sam da nisam i za njega je to bilo dovoljno. Kad sam izašao iz zatvora, bojao se za mene i govorio mi da otiđem iz Jugoslavije bez obzira na to što nisam imao pasoš. Nisam to mogao, nikada ne bih ostavio obitelj.

Gdje ste služili kaznu?
     Preostali dio kazne proveo sam u Turopolju. Uvijek u C odjelu, gdje su uvjeti najteži. Znalo nas je biti do 36 u spavaonici. I danas se sjećam Huzjaka, Tomića, Medića, Zorića i mnogih drugih. Prenošenje 25.000 bloketa dnevno uvjerilo me da ću sve u životu moći izdržati.

Postoji li još neki događaj iz zatvora koji vam se urezao u pamćenje?
     U posebnoj uspomeni ostao mi je događaj kad se jedan zatvorenik ozbiljno razbolio. Kao student medicine pregledao sam ga i zaključio da ima tešku upalu pluća i mora hitno u Zagreb u bolnicu, a bolničar Golemac inzistirao je da i ja idem s njima. Kad smo se vraćali, mene su ostavili u vozilu, a vozač i bolničar otišli su na večeru u neku malu gostionicu kraj kolodvora. Nazvao sam suprugu i rekao joj da požuri ako me želi vidjeti. Nemalo se iznenadila, ali je stigla na vrijeme. Protekle godine smo se vjenčali i dobili kćer i sigurno joj nije bilo lako. Kad su se moji pratioci vratili, iznenađeno su gledali u ženu pored mene. Pozvao sam ih k nama na piće, što su prihvatili. U zatvoru su za to doznali, bio sam na ispitivanju, Golemac je umalo ostao bez posla.

Politička zbivanja 1971. imala su više centara: Sveučilište, Maticu hrvatsku i partijsko rukovodstvo. Je li bilo ikakve koordinacije? Jeste li se susretali sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom?
     Ne mogu reći da je bilo koordinacije između centra Hrvatskog proljeća koje ste nabrojili. S Mikom Tripalom
našli smo se više puta, ali sa Savkom Dabčević-Kučar nije bilo susreta. Nije nas nikada primila.

Nakon izlaska iz zatvora, kako su se prema vama odnosili vaši suradnici, prijatelji, znanci? Jeste li imali problema u završetku studija, specijalizaciji, pronalasku posla?
     Nakon izlaska iz zatvora učio sam više nego ikad i brzo položio preostala četiri ispita. Veliko veselje bilo je na dan moga diplomiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a posebice mog oca. Svima u obitelji teško je padao moj boravak u zatvoru i sve što je bilo s tim u vezi. Moj se otac nije mogao pomiriti s činjenicom da patim i da mi se čini takva nepravda, i to od društva i sustava koji je dio njegova života, i za koji nije mogao ni pomisliti da je tako okrutan i nepravedan. Moje diplomiranje njemu kao da je smanjilo osjećaj krivnje što je na neki način sudjelovao, pa i tako minorno, u stvaranju toga sustava: okrutnog, nemilosrdnog, nepravednog i brutalnog, koji je ipak na neki način dopustio da završim školovanje. Naravno, svi su moji bili sretni jer su ih dugo mučile sumnje da će mi biti zabranjeno završiti fakultet, a što nije bilo bez osnove. Mogu zahvaliti dr. Ivi Prodanu što nisam izbačen s Medicinskog fakulteta.
     Sjećam se da sam tada pred zgradom Medicinskog fakulteta u velikoj gužvi držao u naručju svoju lijepu kćerkicu Tajanu. Komunicirao sam s mnogima, zahvaljivao na čestitkama uz istodobni dodir Tajanina lica koji me ispunjavao srećom, snagom i nadom. Čudesna je bila činjenica koliko dječja ručica i dodir daju snage odraslom čovjeku. Kroz tu ručicu kao da je u mene ulazila sva energija ovoga svijeta i davala mi neku nepojmljivu snagu. Istodobno, nekako sam osjećao da s problemima ni izdaleka nije gotovo.
     Staž sam započeo na Rebru, gdje me primio prof. Radovan Ivančić, a za mene se zauzimao i prof. Stojan Knežević, ali nakon dva mjeseca postao sam nepoželjan. Nastavio sam u Vinogradskoj kod prof. Vladimira Hudolina i brzo završio staž jer sam radio ujutro i popodne. Nastavio sam volontirati, ali za mene nije bilo mjesta. Naročito su protiv mene bile doktorice Kraljević i Šumonja.
     Nastavilo se tako i kad sam se vratio u Dalmaciju. U Splitu je Zvone Jurišić pokazao razumijevanje i pokušao mi naći posao na Hitnoj, ali od toga nije bilo ništa. Doktor Visković rekao mi je da u Prgometu nemaju liječnika već godinu i pol dana pa sam otišao u Prgomet. To je bilo moje prvo radno mjesto i tu sam dobro naučio zanat. Nastavilo se tako sve do specijalizacije, koju sam također dobio na neobičan način.
     Privatno, raspala su se neka prijateljstva, znanci su se pravili da me ne vide, vršio se pritisak na članove moje obitelji. Od moje sestre tražili su da me se odrekne. Oprostio sam svima i imao priliku da kao liječnik pomognem mnogima koji su se ogriješili o mene.

Kako danas, kao iskusan političar, gledate na ta zbivanja? Postoje mišljenja kako je upravo studentski štrajk bio okidač koji je izazvao represiju. Jesu li studentski zahtjevi bili preradikalni? Biste li opet predložili štrajk?
     Zbivanja 1971. moramo gledati u kontekstu onog vremena i položaja Hrvatske unutar jugoslavenske zajednice. Ne mislim da su zahtjevi studenata bili preradikalni, ali očito još nije bilo za njih sazrelo vrijeme, niti mislim da je studentski štrajk bio okidač za represiju. Bili su to viši politički obračuni. Iz današnje perspektive, vjerojatno ne bih predložio štrajk jer nismo ništa u tom trenutku postigli, a mnogi su nastradali.

Smatrate li da je Hrvatsko proljeće završilo neuspjehom?
     Ako je Ustav iz 1974. posljedica Hrvatskog proljeća, onda ne možemo reći da je završilo neuspjehom bez obzira na sve što se događalo. Početkom rata u Hrvatskoj 1991., uza sve ostalo što je hrvatski narod morao proći, taj Ustav pomogao je da nas kao suverenu i samostalnu državu 15. siječnja 1992. priznaju Europa i svijet.

Je li vrijedilo robijati?
     Vrijedilo je i nije mi žao. Mislim da se mladi ljudi moraju uključivati u politiku. Jedino tako mogu mijenjati postojeće stanje. Moja generacija imala je i entuzijazma i ideala i mada smo znali da je opasno, nismo se bojali. Danas se zbog politike ne završava u zatvoru i to je naša ostavština mladima.
     Na kraju, među brojnim sudionicima Hrvatskog proljeća spomenuo bih neke ljude, a bilo ih je još mnogo: Ivan Šibl, Nikica Valentić, Veljko Božikov, Branko Džaja, Mladen Vedriš, Muje Krasnići, Ivan Marohnić, Stjepan Sučić, Ferdo Bušić, Krunoslav Šuto, Jure Burić, Joško Šupe, Jerko Đerek, Ante Žužul, Krešo Martinac, Nedjeljko Đerek, Srećko Mandić, Vjekoslav Čule, Filip Vučak, Davorin Pamić…

 

Vuković, Slavica. “Goran Dodig, inicijator studentskog štrajka: Vrijedilo je robijati, nije mi žao!”. Razgovor sa Goranom Dodigom. Specijalni magazin Večernjeg lista „Hrvatsko proljeće – 50 godina pokreta koji je navijestio slobodnu Hrvatsku“, Večernji list, 7. veljače 2021.

 

 

Odgovori

Hrvatska Demokršćanska Stranka koristi kolačiće da bi osigurali prilagođeno i bolje iskustvo korištenja web stranice.​ Više o pravilima o kolačićima pročitajte ovdje.

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close