Korizmeni hod – Gvozdansko, Fermo, Zagreb

Korizmeni hod hrvatskom poviješću završavamo na Veliki Petak sa par samo naizgled nepovezanih događaja, ne bi li ih sačuvali od zaborava, a ujedno ih slavili kao svijetle primjere junaštva, nostalgije, čovječnosti; jednom riječju- ljubavi spram Hrvatske i nikad prekinute borbe za njenu slobodu, samostalnost, suverenitet. Na sve moguće načine i u svim povijesnim okolnostima.

 

Gvozdansko, 1577.-1578./1941.

Gvozdansko je starohrvatska utvrda koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. Osmanlijska vojska je u vremenu 1571.-1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda na tu utvrdu, da bi tek 1578. godine, nakon petog pohoda i tromjesečne opsade ušli u nju.

Opsada je počela 3. listopada 1577. godine. Deset tisuća Turaka utaborilo se zajedno s vlaškim četama podno grada. Hrvatske su snage bile odsječene od slobodnog dijela Hrvatskoga kraljevstva. Pomoć nije nikako stizala, ni u ljudstvu ni u hrani.

Na Božić, 25. prosinca 1577. godine, braniteljima je upućena ponudu da se predaju, no turski  je ultimatum odbijen. Zbog nedostatka hrane, prisiljeni su bili jesti pse-čuvare.

Dana 9. siječnja 1578. godine posada je ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa. Na ponudu da se predaju, branitelji su odgovorili da će radije umrijeti nego se sramno predati.

U zapisima stoji: “Kad je pristigla glavnina osmanlijske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u roku od tri sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12./13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati radi hladnoće, temperatura zraka toliko je bila niska da su i konji na otvorenom ugibali. Pucalo je ledom okovano drveće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo, ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”

Narednih dana organizirao je tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu i više se nije čulo ni glasa. Misleći kako je posrijedi ratna varka Ferhat-paša odgodio je napad do zore. Ujutro, 13. siječnja 1578.  osmanlije su izvršile topničku pripremu te krenule u juriš. S druge strane paljbe nije bilo. Provalili su vrata tvrđave ne naišavši na otpor. Ostali  su osupnuti prizorom. Zatekli su grad pun ruševina u kojem su bila na svojim borbenim položajima mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i mrazom koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva.

Prizor je potresao Ferhat-pašu koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovijedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.

Gvozdansko je branilo pedesetak zrinskih vojnika i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Juraja Gvozdanovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića.

Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za Domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti.

U II. svjetskom ratu Gvozdansko je bilo mjestom masovnog zločina počinjenog nad Hrvatima. Za Božić 1941. selo su napali četnici, Hrvate poubijali i protjerali, a kuće opustošili i zapalili zajedno s crkvom.

 

Fermo, 1945.-1948.

Među stotinama Savezničkih izbjegličkih logora diljem Italije, Austrije i Njemačke u kojima su živote spašavali izbjeglice iz zemalja u kojima su komunisti došli na vlast, za Hrvate je od posebnog značaja bio logor u mjestu Fermo, Italija. U njemu su se nakon strahota i straha proživljenog na Križnom putu uhvatili u koštac sa organizacijom koliko toliko normalnog, civilizacijski primjerenog života, njegujući hrvatsku tradiciju, ali tražeći odgovore i smjernice na izazove pred kojima su se našli: egzistencijalne, no i političke.

Duh tog vremena, može se isčitati iz dva zapisa Dušana Žanka, istaknutog publiciste i hrvatskog nacionaliste s izrazitim katoličkim svjetonazorom.

Četiri su proljeća cvjetala bez jeseni, četiri ljeta gorjela bez zima. Četiri su Uzkrsa pjevala.  Onda je došla zima bez proljeća. I novo razpeće bez Uzkrsa. Mi smo izgubili svoj Jeruzalem i otjerani u sužanjstvo. Čemernije od babilonskoga. Vođeni u progonstvo na svakom smo koraku zapalili svjetiljke. Krv je ulje njihovo. Ostavili po jednoga brata svojega u izgaranju.

Da mrakovi ne prekriju pute naše: svatko se može vratiti samo onim putem kojim je otišao. Kroz dvije su zime bez proljeća tinjale svjetiljke. Daždevi su ih škropili, vjetrovi trnuli. Ali se ugasile nisu. Razplamsavaju se sada i jedini je put bjelji nego cesta u sunčano podne. Na cilju je njegovu proljeće u punome cvatu i Uzkrs u alelujama. Jedino proljeće! Jedino Uzkrs treba se vratiti. Dok svjetiljke ne dogore, dok ulje ne presuši, dok proljeće u cvatu ne ocvate, i Uzkrs ne zaplače u crnini. Treba zagrliti jedino proljeće, treba se opiti jedinim Uzkrsom.  Svjetiljke gore! Gore mrtvi i drugovi naši, zapaljeni kraj puta što jedini u Hrvatsku vodi! (Croatia (Fermo), 2(1947), 6/7, 1.)

 

Uzrks je blagdan radosti. Misteriji se Kristove Muke i Kristove Smrti nadopunjuju misterijem Uzkrsnuća: Kristovo čovječtvo, uzkrsnulo i preobraženo za svu vječnost i kao čovječtvo ulazi u krilo Otčevo. Slavi se triumf života nad smrću, triumf nebeskoga nad zemaljskim, triumf božanskoga nad ljudskim. (…)

Logor je moderni socioložki fenomen nepoznat prijašnjim vremenima. Logor je ostvarenje jednoga utočišta za one  kojima je dano poslije jednoga strašnoga rata ostali bez domovine: bez domovinske atmosfere ljubavi i utočište za one, koji postadoše svjetski putnici bez jasnih perspektiva o vlastitom životu i radu. (…) Kad zazvoni zvonce logorske kapelice i navijesti Uzkrsnuće, mi ćemo se opet poredati u tihu i pobožnu procesiju, a naše srdce će gorjeti u vjeri, naše suze teći u nadi: da će se opet nad Europom razcvasti novi, pomlađeni kršćanski Uzkrsi, da će se kršćani sjediniti u milosti uzkrsnoga misterija, da će se osloboditi demona i grieha, koji zarobljuje i razjedinjuje, da će se obnoviti pomlađeni kršćanski narodi i uspostaviti carstvo slobode i da će se priznati vječna misija hrvatske zemlje u kršćanskome svietu.

To je najviša maksima,  u kojoj se ujedinjuju i naša ljubav za domovinu i naša ljubav za mir.

(Croatia (Fermo), 2(1947), 6/7, 2.)

 

Zagreb, 1971.-1972.

Hrvatsko proljeće je bilo kulturno-politički pokret sa snažnim nacionalnim predznakom tražeći pripadajuća prava Hrvatske u okviru tadašnje države s ciljem reforme gospodarskog, kulturnog i političkog života, iznjedrivši pritom među intelektualcima, znanstvenicima i studentima pojedine osobe kao istinske lidere u pokušaju provedbe društveno-političkih promjena. Utrt je put demokratskim promjenama, ne lako, uz otpore vladajućih i uz visoku cijenu koju su platili pojedini lideri, odmah i u godinama potom, sve do početka devedesetih.

Iz niza sudbinskih, danas i teško razumljivih, životnih sličica tog vremena izdvajamo jednu, slabo poznatu, intimnu, a po mnogočemu svevremensku.

Zatvor u Petrinjskoj, Zagreb, 1972.

Student, 24 godine mlad, dijeli već četvrti mjesec zaredom zatvorsku ćeliju sa nekolicinom okrivljenih za najteže zločine. Zatvorski uvjeti ostavljaju trag na zdravlju i bolovi izazvani bubrežnim kamencima postaju neizdrživi. Zatvorski čuvari to ne shvaćaju ozbiljno i danima tome ne pridaju nikakav značaj, iako ih na ozbiljnost njegova zdravlja upućuju i pojedini zatvorenici iz  te ćelije.

Jedne noći, oko 01.00 sati, bolni jauci, valjanje po zatvorskom podu i zazivanje doktora uznemirili su dežurnog milicajca.  Ljut što ga se uznemirava, dolazi do vrata zatvorske ćelije, otvara prozorčić i urlajući zahtijeva mir i tišinu. Zatvorenici ga mole, u čemu se jedan posebno ističe, da konačno pozovu doktora i pomognu mladiću. Milicajac, prijeteći teškim batinama mladiću na podu, otključava bravu ne bi li ušao i prijetnje batinama ostvario.

Međutim, zatvorenik koji se je najviše angažirao oko pomoći mladiću u bolovima, inače osuđen na 12 godina zatvora jer je jednog strica ubio a drugog teško ranio, iskazujući izvanrednu hrabrost i ljudskost u obrani mladića, otkida dasku sa kreveta i obraća se zatvorskom čuvaru: „Uđi ako smeš!“

Angažirani zatvorenik je Ljubiša Đurić, Rom podrijetlom.

Mladić, koji zbog te intervencije nije prebijen već je hitno odveden u bolnicu, je jedan od vođa studentskog pokreta za obranu identiteta hrvatskog nacionalnog bića, a dvadesetak godina kasnije i jedna od ključnih osoba u „ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom i neovisnom državom“, Goran Dodig.

Hrvatska, 2020.

Potiču nas ova vremena da se prisjetimo tragedija, nesreća i tegoba s kojima se hrvatski narod Putem susretao, no i  da konstatiramo kako nam je Uskrs uvijek svanuo, tim prije ako smo iskazivali zajedništvo, međusobno se poštivali, gradili povjerenje između istinskih vođa, narodnih tribuna i malog čovjeka sa margine.

I nevolje kroz koje trenutačno prolazimo su prigoda za pruženu ruku i rast. Iskoristimo to i budimo zahvalni.

Na tragu Bogoljublja, Domoljublja i Čovjekoljublja kojemu nas svojim primjerom uči bl. Alojzije Stepinac.

 

 

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,

Ti našeg roda diko,

Tvoja slava jeste nama sveta,

‘Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,

Ti našeg roda diko!

Živila, premila,

Živila, premila,

Živila, oj premila,

Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,

Ja ljubim tvoje smilje.

Ljubim tvoga u gorici vuka,

I onoga – ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita,

Ti našeg roda diko!

Živila, premila,

Živila, premila,

Živila, oj premila,

Ti vilo svih Hrvata!

 

Priredio: Davor Vukmirić

Odgovori

Hrvatska Demokršćanska Stranka koristi kolačiće da bi osigurali prilagođeno i bolje iskustvo korištenja web stranice.​ Više o pravilima o kolačićima pročitajte ovdje.

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close